Iz razgovora za novine

O ranom djetinjstvu

Prvu žudnju za kiparstvom i prvi poriv osjetio sam dok sam još išao u zanatsku školu u Korčuli. Ja sam znao zanat već kao dječaćić od dvanaest godina - ja sam odrastao u kamenoj prašini. Svi moji stari bili su kamenoresci, a i drugi u Lumbardi. Čim se napunite te kamene prašine, više bez nje ne možete. Kao gitarist koji prebire žice do kraja života. To je nešto što se ne da protumačiti. Moj otac je bio kamenar, pa sam tako kod njega znao prčkati i raditi. Imali smo mali kamenolom - bijeda, sirotinja, kamen - a čovjek misli bog zna što - kamenolom. Bilo je i teških časova, no da se ponovo rodim, opet bih bio kipar i radio u kamenu. U zaseoku Žabnjak, gdje je moja rodna kuća, u doba mojeg djetinjstva živjelo je deset-petnaest obitelji - bilo je puno dječje galame po lumbardskim stazama, putem u školu krali smo smokve i bajame, pa sjeli na zidić, žvakali i pljucali ljuske. Danas više nitko ne galami, jer i nema djece, a ono malo što ih ima, na smokve se i na bajame i ne osvrće. U vrijeme Austrije osnovna škola trajala je šest godina. To je bilo jako veselo doba. Nas sedmorica iz sela pješačili smo svakoga dana četiri i po kilometra do Korčule i toliko natrag. Začudo, bila škola prijepodne ili popodne, mi se nikad nismo vraćali kući prije Zdrave Marije. Jurili smo po brežuljcima i maslinjacima i uživali u divnoj slobodi. Ako smo u grad stigli prije nastave, promatrali smo njegove lijepe građevine, balkone, prozore, bifore i maštali kako ćemo postati još bolji klesarski meštri od očeva. No jedino sam se ja među njima otisnuo dalje.

O školovanju

Nastavnik u Korčuli rekao je ocu da bi šteta bilo ovako talentiranog dječaka ostaviti samo na klesarskom zanatu. Otac nije žalio prvenca sina školovati, premda se živjelo jako skromno. Slat će mu koliko bude mogao, a za ostalo neka se Frani snalazi sam. Za cijelog studija bilo je tako. Uvijek su me drugi morali tjerati da nastavim, sam nisam imao inicijative. U Trst nisam htio, a kako sam zakasnio dva mjeseca da se upišem u Obrtnu školu u Zagrebu, po nečijoj uputi krenuo sam čak u Horice u Češku, gdje je u ono vrijeme bila jedna od najboljih kiparsko-kamenarskih škola u Evropi. Otac je samo rekao: "Sinko hodi pa vidi, ako ti more biti bolje nego što je meni." U početku mi je otac slao novac, a kasnije sam radio u kiparskim i klesarskim radionicama i sam zarađivao. Kad bi svi za praznike odlazili kući, ja bih ostajao sam kao prst na ruci. Nakon četiri godine prof. Kocijan mu je rekao: "Pustite sve ovo kamenarstvo i idite na umjetničku akademiju u Prag. Vi ste rođeni kipar". Na Akademiji je u to vrijeme bio slavni prof. Myslbek. Na Kršinićev pristupni rad u glini dao je urezati slovo "M", što je značilo da je primljen. Podvorniku Akademije pri tom je prišapnuo: "Ovaj balavac i ne zna koliko je darovit". U Horicama sam 28 forinti plaćao stan i hranu. Mi smo bili četvorica u sobi, u drugoj dvije djevojke i svi su studirali osim mene jer ja sam bio u Obrtnoj školi. Horice je bilo mjesto od 15.000 stanovnika. Skoro su svi studirali trgovačku akademiju, a kamenara, zbog obližnjeg kamenoloma, bilo je odasvud. Rusa, Poljaka, Bugara, Jugoslavena, Nijemaca. Obrtna škola bila je izvanredna. Tu su bili sposobni profesori ... takve škole u svijetu nije bilo. Češka je bila poznata po dobrom kamenu, ima nešto granita ali i pješčanika za spomenike. Pješčanik je dobar kamen ali pogibeljan za zdravlje jer ima puno kremena, pluća se razdiru. U granitu su radili ljudi i do 60 godina starosti, ali u pješčaniku samo do 30-te. Starijeg o tridesete nema. Tuberkuloza i gotovo. Nikad ja nisam radio u granitu. Ja sam bježao od toga kao vrag. To udarite jedanput s dlijetom koje odmah pukne. U školi sam radio u pješčaniku. Na studiju sam klesao mramor. Tu je bilo raznih mramora. Mi smo u Češkoj radili u mramoru iz Tirola ... to je krasan mramor, jednom sam u Ljubljani kupio dva tri komada i dvije stvari u njemu klesao - one su u Americi. Ako se u tom mramoru trefi kremen, moraš ga izbrusiti, jer on sve poždere. Najljepši kiparski kamen je mramor. U nas je najbolji onaj iz Pučišća. Dobar je mramor Carrara Servezza, ali on je iscrpljen. Školovanje na Akademiji bilo je teško. Ujutro predavanja, poslije podne klesanje. 1917, kada je rat već bio u punom jeku, meni se u rat nije išlo i mislim si što ću ja za Franju Josipa mlatiti, da me ubiju tamo. I bio bih stradao, jer, preko Hercegovine išlo se na talijanski front, sedam ih je iz mog okruga poginulo (...) a onda su me zgrabili i odveli u bolnicu ... to je mene bilo sram, a tamo je bio neki šef životinja švapska (...) i to je prošlo ... postao sam dezerter. Jednog dana bila je nedjelja... prema meni dolazi kolega zemljak Milenko Đurić s nekim ljepotanom: "Ovo je Milivoj Uzelac". Na večer eto ti Uzelca k meni u atelier... "i ja sam dezerter", trebao sam smisliti kako da dođemo do urlaubšajna... Završilo je tako da je te dokumente o vojnom dopustu lifrao vojni pisar a Uzelac izrađivao štambilje. Tako smo dočekali i kraj rata. Mislim da Uzelac nikad kasnije nije s toliko ustrajnosti radio neki posao... a bio je lijep kao filmski glumac, nešto poput Gary Coopera... No svi smo bili feš dečki, mislim i Varlaj i Trepše koji su u to vrijeme bili na praškoj akademiji. Ah bilo je divno, kako samo može biti u mladosti.

Ja sam se zvao Kočepinski, pa sam se zvao... imao sam dva tri imena.

Nakon Akademije ponuđeno mi je mjesto nastavnika na Školi za umjetnost i umjetnički obrt (1921. škola je već Akademija za umjetnost i obrt). Onda su bili nastavnici Frangeš, Valdec, Kerdić, kao kipari, a slikari Ferdo Kovačević, Vanka, Ljubo Babić... To je ipak bila srednja škola. Onda je Meštrović nastojao ... Beograd je imao privatnu školu te onda od nas tražili da priznamo tu školu kao državnu pa će oni nas potpomagati (...) to je naposljetku ispalo da su oni napravili akademiju, a naša je ostala... Onda je Meštrović dao ostavku... Tu se natezao još dvije tri godine i otišao u Ameriku, a pisao je pismo: ili ćete školu priznati visokom školom... ili ja dajem ostavku. Kralj mu potpiše ostavku.

Prije nego sam došao, trebo sam i ja ići u Ameriku, ali je Meštrović rekao: "Ostanite ovdje, moramo nešto učiniti sa školom. (...) Kad smo došli u Zagreb tu je bilo društvo koje nas nije uvažavalo... dolaskom Meštrovića to se promjenilo, bio je čovjek koji je htio raditi, koji je ne samo svoj rad nego i društveni razvijao. Meštrović je bio firma, svjetska firma... i bili bi nam došli i strani đaci... ali ti beogradski ministri sve to skupa (...) to nije bio Zagreb, i nije nam se dozvoljavalo tada ići naprijed, nego stoj gdje si i kako si... Ja sam zamjenjivao Meštrovića dvije godine, ali ga nije bilo nekoliko godina. Otišao sam Mačeku da pozove Meštrovića, da se prihvati opet rektorata. Maček je zvao Meštrovića i Meštrović se vratio. Nešto kasnije Akademija je priznata kao visoka škola, ali plaće su se samo malo promijenile, Beograd je imao sve u rangu, ali mi ne, ali naravski mi smo pristali i na to (...) nama je bilo stalo da se đacima prizna nešto, da se potvrde diplome. Oskudijevali smo... svako je morao plaćati svoju struju, kupovati ugljen, unatoč profesorima Frangešu, Valdecu, Šenoi, koji su Akademiju pristojno vodili, sve je bilo... onako, jadno... Što se tiče "Zemlje", otišao sam nakon godinu dana, ali to nije bilo zbog ideologije. Mi smo bili mladi ljudi, zaneseni... (...) to je možda bila jedna dobra stvar, ali umjetnički potpuno promašena. Danas to ne može opstati, jednostavno kao i soc(...) nema to sa umjetnošću ništa, nema veze... Ibler i ja bili smo zaduženi da govorimo s Meštrovićem da ne bude protiv "Zemlje", da nam pomogne. ... Jednostavno nisu bili fer u ponašanju... i pokupio sam se i odem dolje u kavani Medulić ... za naš sto gdje je i Meštrović. Dugo su ga forsirali ali to nije išlo. To je bila ta grupa Babić, Becić, Miše onda Krleža i Hegedušić... držali su se skupa...

Od đaka sam najviše cijenio Lozicu koji je pao od ubojničke talijanske ruke i završio svoj mladi život prije negoli je došao do onoga što je obećao. Mnogo sam ga čuvao i cijenio

("Fokus", 1982)

Svaki umjetnik kad izađe iz škole, najmanje ima samoga sebe, a najviše je opterećen utjecajima. I tu počinje glavna bitka - osloboditi se tih utjecaja i izgraditi sebe u samostalnu ličnost. Možda je oslobođenje kod mene išlo lakše. Kod mene nikada nije igrala ulogu tematika. U idejama nisam nikada oskudijevao, ali sam velike bitke vodio za svoj izraz ... kada je službeno zavladao socrealizam, i mi koji smo već bili svoji, koji smo našli sami sebe, trebali smo se vraćati natrag... i to su bili teški dani, to su bile konkretne krize iz kojih nije bilo lako izaći. Svi smo za korak otišli nazad. Nije bilo, u vrijeme diktature umjetnosti, za nas umjetnike dobro. Bilo je to vrijeme čak i stradanja i straha. Nije se moglo reći - ja ću raditi kako ja hoću, a ne kako vi hoćete - ne mislim da spadam u slabiće ... bio sam i napadan, da ne idem u korak s vremenom. Ja sam se vratio na svoj pravac, ali bilo je izgubljeno deset godina. U inozemstvo sam išao da vidim gdje stojim, da li nešto vrijedim, da li imam mjesto pod suncem, a ne da vidim nešto novo. Poslije 24 godine nije mi bilo lako održati se (...) ako me išta spasilo, spasila me moja upornost.

("Vjesnik", 1968)

"Njegovateljicu ruža" sam modelirao četiri puta i došao do potpuno suprtonog pokreta (...) žena u pokretu i pogledu ima nešto što okupira, pune su života i osjećaja, plemenitosti u držanju, gibanju... Kod mene nema poluplastike. Skulptura je jednako tretirana sa svih strana. Skulptura znam raditi po četiri i više puta, sve dok nisam zadovoljan.

("Večernji list", 1968)

I ja sam eksperimentirao. To vodi izvjesnom oslobađanju, osamostaljivanju, čak i maloj neposlužnosti. Ali sav moj radi odvija se u jednom intimnom svijetu. Ostvarujem samo ono što sam doživio i preživio. To je obiteljski krug, ribari, slučajni susreti. Mogao bih i ja raditi apstraktno, ali u tom slučaju ne bih imao iskrenog stvaralačkog odnosa prema onome što radim. Ne volim izmišljati. Trajne vrijednosti imaju samo ona djela koja su nastala iz ličnog doživljaja.

("Nin", 8.11.1962)

Nakon apsolviranja ostao sam neko vrijeme u Pragu i radio samostalno, onda sam 1921. priredio izložbu u Zagrebu i otišao u Beograd. U Zemunu sam radio kod svog kolege Nedeljkovića. 1924. pozvan sam u Zagreb, i počeo sam jače sebe tražiti. Skulpture koje sam tada radio zvao sam skakavcima. Počeo sam raditi u drvetu... dvije karijatide za Pariz. Sjećam se i Becića, taj nikada nije išao u kino, pa Hinko Juhn, s njim sam bio posljednji put na nogometnoj utakmici pred rat i sam bio sam vratar u Horicama.

O spomenicima

Najčešće nisu sretno ni urađeni ni postavljeni, a krivi su naručioci, jer traže spomenike za jučer; kipar nema često vremena. Sudbina mojih spomenika? Vjerojatno će ostati u skicama, na policama. Matoša je Zemljak zamislio na Strossmayerovom šetalištu, a Buvinu u auli JAZU. S jedne strane Križanić, s druge Buvina. To je bio Krležin prijedlog.

Od posljeratnih mladih kipara najbliži mi je Vulas, jer u njegovim radovima nalazim nešto iskonsko, nešto naše.

("Telegram", 1968)

Zar mislite da su se ove figure koje vidite u ateljeu i stotine drugih koje su rasute po svijetu rodile pjevajući? Nema porođaja bez krvarenja. Što danas na suncu pjeva, nekad se u meni grčilo, povijalo i konvulzivno napinjalo da prodre na površinu. U meni još i danas žive stotine nerođenih likova i svi su slični mojim lumbardskim ribarima, seljacima i seljankama i svi bi htjeli napolje. Ali za stvaranje nije dovoljno imati ideje, gline i kamena: treba imati i duševnog mira i koncentracije.

Muči me tajna čovjeka!

Ako umjetnik nije u izvjesnom smislu egocentričan, nije ni umjetnik. Ali ipak ne stoji da smo se zatvorili i da druge ignoriramo. Mi samo više radimo a manje deklariramo i manje vremena gubimo u jalovom planiranju i nadmudrivanju. Istina je da se neki bave i artističkim problemima, a ja više ne. Kada se kaže likovni problem, tada se kaže tehnika. Mene muči tajna čovjeka više nego li tajna materije.

("Večernji list", 1982)